O fizici i fizičarima, 2. deo
by Dragan Dimic on Aug.15, 2015, under iz ugla Prof. dr Branislava Čabrića
Kada je poznati nemački fizičar 20. veka, Verner Hajzenberg, kao devetnaestogodišnji mladić, prvi put posetio Zomerfelda, koji je tada (1920. godine) bio profesor teorijske fizike na Minhenskom univerzitetu, i rekao mu da želi da studira fiziku, poveo se razgovor o radu u fizici. Između ostalog, Zomerfeld je rekao: „Znate, sigurno, šta je Šiler rekao o Kantu i njegovim tumačima: Kad kraljevi grade, rabadžije imaju da rade. Svi smo mi najpre rabadžije! No videćete kako vam i to pričinjava radost, ako takav posao obavljate brižljivo i savsno i pri tom, nadamo se i dokučite ponešto.“
U suštini to isto, rekao je i naš pesnik Dobriša Cesarić:
Teče i teče, teče jedan slap;
što u njem znači moja mala kap?
Gle jedna duga u vodi se stvara,
i sja i dršće u hiljdu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
i moja kaplja pomaže ga tkati.
Ljubav prema istraživanju i želja za shvatanjem, treba da su razlog da čovek postane fizičar. Takva osnova pruža mogućnost da i sam čovek dȃ svoj doprinos u shvatanju Sveta i da i sam bude na očigledan način, podsticaj i daleki saradnik budućim generacijama. Želja da čovek postigne slavu, da istakne sopstvenu ličnost i stekne titulu, nije sama za sebe dovoljna da čovek bude fizičar, a često veoma smeta i uzrok je mnogih razočarenja i sukoba.
Trebalo bi da je svima poznata činjenica, koliko su pravi fizičari oduvek bili i jesu, široki u pogledu interesovanja za različite oblasti, u pogledu uočavanja i shvatanja onog što je vredno u svim oblastima nauke, umetnosti i poslova uopšte, bez obzira na to što nisu našli vremena da lično učestvuju u njima.
Veoma je važno osetiti da su Bor i Dirak i Plank i Pauli i Ajnštajn … bili živi ljudi i to vrlo živi. Ako postoji vrhunac u širini kojom se obuhvata Stvarnost, onda je to u slučaju ovih i ovakvih ljudi. Veoma je važno upoznati ih kroz njihov pristup stvarima, u njihovim tekstovima, predavanjima, razgovorima, pismima. Upoznati Hajzenberga u trenutku dok sa svoja dva sina i nekoliko prijatelja svira muziku Betovena i Šuberta. Upoznati Planka kao horovođu, dirigenta i pijanistu. Ajnštajna kao violinistu… Tako možemo videti da su mnogi fizičari i drugi naučnici u toj meri shvatili i osetili ono što je vredno i dobro u umetnosti, da su je prihvatili kao deo sebe i Sveta.
Treba se bliže upoznati sa razgovorima Diraka, Vajcsekera, Bora… pa videti prvo koliko su oni razmišljali i bili u stanju da razmišljaju o svemu, i drugo, koliko su bili pošteni pred sobom i ljudima, u odgovoru na pitanje: Koliko znam? Šta mi je jasno? Šta ne razumem?
Susret sa Borom, Hajzenbergom i njihovim prijateljima – jednim hirurgom i jednim fizikohemičarem, na brodu kojim su sami upravljali jedreći jednog letnjeg raspusta po Baltičkom moru, ili susret sa njima dvojicom kad su sa nekoliko prijatelja i Borovim sinom Kristijanom, bili zatrpani snegom u jednoj kolibi u brdima gde su bili na izletu, ili Hajzenbergove usamljene, višednevne šetnje po brežuljcima Rajnske doline – sve to, osvetljava nam stvaraoce fizike i sa drugih važnih strana, važnih da shvatimo zašto su razmišljali o prirodi i šta je to, njima lično donosilo. Ne treba stvarati autoritete nego razmišljati o svemu sopstvenim razumom.
Istovremeno se može videti da jaz, za koji se obično misli da deli nauku od umetnosti uopšte nije tako dubok, a možda ga ustvari i nema.
Jedno moramo imati na umu: Sve nas ljude, ma koliko bili različiti jedni od drugih, obuhvata i natkriljuje jedna ista, jedna jedina fizička stvarnost. Svi smo mi u potpuno istom položaju pred osnovnim pitanjima koja nam Priroda postavlja, a koja se tiču i našeg života i postojanja. Svi smo mi, pojedinačno, podjednako sićušni prema Prirodi u kojoj, kako je rekao Paskal, lebdimo između dve beskrajnosti: beskonačno velikog i beskonačno malog. Istovremeno smo i podjednako značajni u Vasioni jer smo, kao i sve što je živo, u stanju da se osećamo. Sa tako proširenom svesti, za koju je neophodno uviđanje onog što je večno i veliko oko nas, u čemu smo nastali i postojimo, ljudi počinju da u radu osećaju zajednički interes, koji potiskuje lični, jer ovaj izgleda slep i nevažan pred zvezdama.
Onaj ko to shvati, osetiće ogromnu punoću i svrhu života, i prihvatiće posmatranje i proučavanje prirodnih pojava, makar i u najmanjem obimu (ako nije fizičar ili naučnik uopšte), kao neophodan vid i ispoljavanje sopstvenog postojanja. U takvom životu, ispunjenim radom, razmišljanjem i doživljavanjem Sveta, misli o ličnom uspehu i potvrđivanju neće biti najvažnije, a lični doprinos ljudskom znanju o Svetu, pojaviće se kao posledica takvog života a nikako kao cilj!
Reči anonimnog natpisa na zvoniku crkve Sv. Margarete u Goti, uklesane još pre više od dvesta godina, jasno nam govore:
„ … Prosvećenost napreduje džinovskim koracima … Mržnja koju rađaju dogme i prinude savesti povlači se u senku; čovekova ljubav i sloboda misli nadvladavaju. Umetnost i nauke cvetaju, dok mi sve dublje prodiremo u radionicu Prirode. Zanatlije se približavaju umetnicima po savršenstvu; korisne veštine bujaju u svim oblastima života. To je verna slika našeg vremena.
Ne gledajte oholo i sa visine na nas ako budte otišli više ili videli dalje nego mi, već radije iz ovog opisa shvatite sa kakvom hrabrošću i sa kakvim naporom smo mi podigli i održali mesto na koje ćete vi doći.
Činite isto za one koji će doći posle vas, i radujte se!“ [1]
Referenca
[1] Branislav Đorđević, O fizici, fizičarima i još ponečemu, Fizis, Katedra za fiziku PMF-a u Beogradu, br. ?, 196?., str. 1.
Prof. dr Branislav Čabrić
Prirodno-matematički fakultet u Kragujevcu